|
VRBICA (Lazareva subota)
U subotu, osam dana pre Hristovog vaskrsenja, desilo se čudo Lazarevog
vaskrsnuća. Isus Hristos je tada, još jednom, pokazao da su reči
njegove istina živa : "Ja sam vaskrsenje i život. Koji veruje u mene, ako i umre živeće."
Toga dana, kao sećanje na radost koju su pokazala jerusalimska deca u susretu sa Hristom, slavi se praznik Vrbica.
U hramovima i crkvama se osveštavaju ozelenele grančice vrbe (otuda i
naziv praznika) i dele narodu. Blagoslovene, grančice se nose u domove
i stavljaju oko ili pored slavske ikone ili kandila.
U litiji oko hrama, koja se na ovaj dan obavlja, ima najviše dece. Ona
su obučena u nova i svečana odela, u rukama drže grančice vrbe, a o
vratu nose male zvončiće, kao Hristovi jaganjci koji slede svoga
pastira.
Blagoslovena sva deca, blagoslovena njihova radost.
CVETI, ULAZAK GOSPODA U JERUSALIM
(Mark. IX, 1-11; XII, 12-19; Luk. H,H, 29-45).
ZA TO vreme hodočasnici su sve više i više preplavljali Jerusalim. Na
praznik Pashe tu se sakupljao narod iz svih krajeva Palestine, a takođe
i iz susednih zemalja. Bilo je mnogo stranaca. Po putevima u okolini
Jerusalima terali su nepregledna krda stoke u pravcu grada. Karavani
kamila krcatih svakovrsnom robom, prolazili su uskim uličicama ka
centru grada. Trgovina je oživela. Jevrejska policija i rimske vojničke
patrole održavale su poredak u gradu. Svuda je ključao život. Toplo
prolećno sunce grejalo je i radovalo šarene gomile sveta koje su
zakrčile trgove i ulice jerusalimske. A po zalasku sunca, naglo bi
zahladnelo, brisao bi vetar i život na ulicama je zamirao. Hram,
njegovi pritvori, susedni trg i ulice, bili su najživlje središte
grada. U njegovom severnom delu, tamo gde je bila palata rimskog
upravljača (pretorija), bilo je relativno mirno.
U narodnim masama su često kružili glasovi o neobičnim čudima
Galilejskog Proroka. Vesti o isceljenju slepoga od rođenja, na putu za
Jerihon, i naročito o vaskrsenju Lazarevom u Vitaniji, išle su od usta
do usta. Bilo je mnogo očevidaca tih čuda i mnogi su o njima pričali.
Ime Isusovo je bilo svima na usnama. I sasvim iznenada, među mnoštvom
naroda koji je došao na praznik, puče glas da Isus Hristos dolazi u
Jerusalim. To je bilo drugog dana posle večere u Vitaniji. (Mark. XI,
12). Mnogi su ostavili svoje poslove i krenuli put Maslinove Gore, u
susret Galilejskom Proroku. A Hristos je baš tada bio stvarno na putu
između Vitanije i Jerusalima. Po naredbi Učiteljevoj, apostoli su mu
doveli magaricu i mlado magare, koje su uzeli u obližnjem selu i na
njih stavili svoja odela. Hristos je seo na magare, jer se konji nisu
upotrebljavali, i pojahao na njemu u Jerusalim; učenici i narod išli su
ispred Njega ili su Ga pratili. Mnogi su skidali sa sebe svoje ogrtače
i prostirali ih po putu kojim je On imao da prođe. Gomila u pratnji
Spasiteljevoj je sve više rasla, ljudi su sekli palmove grančice i
njima pozdravljali velikog Proroka i Čudotvorca.
«Osana! Blagosloven koji ide u ime Gospodnje!»
Ovde se ispunilo pretskazivanje proroka Zaharije: «Raduj se mnogo,
kćeri sionska, podvikuj, kćeri jerusalimska; evo, car tvoj ide k tebi,
pravedan je i spasava, krotak i jaše na magarcu, i na magaretu, mladetu
magaričinu». (Zah. IX, 9). Oni koji su još od ranije bili sa Isusom,
posvedočili su da je Hristos vaskrsao Lazara. Zbog toga što je učinio
to čudo, narod Ga je i dočekivao tako svečano i oduševljeno.
Prilikom silaska sa Gore Jeleonske, gomila je narasla i celo to mnoštvo
učenika i naroda počelo je da kliče u slavu Boga, za sva čuda koja je
činio Hristos. Sav Jerusalim, sa svim svojim mnogobrojnim stanovništvom
koje se još namnožilo tih pretprazničkih dana, pokrenuo se i uskomešao.
Fariseji su govorili među sobom: «Vidite da ništa ne pomaže? Gle svijet
ide za njim» (Jov. XII, 19).
Kada se Sveti Grad u svoj svojoj veličini i lepoti ukazao pred
Spasiteljevim očima, On zasta, a oči mu se napuniše suzama. Zaplaka se
i reče: «Kad bi i ti znao u ovaj tvoj dan što je za mir tvoj! ali je
sad sakriveno od očiju tvojijeh. Jer će doći dani na tebe, i okružiće
te neprijatelji tvoji opkopima i opkoliće te, i obuzeće te sa sviju
strana, i razbiće tebe i djecu tvoju u tebi, i neće ostaviti u tebi
kamena na kamenu, zato što nijesi poznao vremena u kojemu si pohođen».
(Luk. XIX, 41-48). (To se proročanstvo tačno ispunilo 70-e godine, kada
je rimski vojskovođa Tit sa svojom vojskom do temelja razrušio
Jerusalim i hram; tom prilikom je stradalo preko milion njegovih
građana, koji su delom pobijeni, a delom odvedeni u ropstvo.)
A učenici i narod nastavljali su da hvale Boga, kličući: «Blagosloven
car koji ide u ime Gospodnje! mir na nebu i slava na visini!»
Neki fariseji koji su se umešali među narod, rekoše mu: «Učitelju!
zaprijeti učenicima Svojijem». A on im odgovori: «Kažem vam: ako oni
ućute, kamenje će povikati» (Luk. HIX, 34-39).
I uđe Isus u Jerusalim i u hram i pristupiše Mu svi bolesni, hromi,
ubogi i slepi. On ih je isceljivao, i pregledavši sve, pošto je već
bilo kasno, iziđe u Vitaniju s Dvanaestoricom. (Mark. XI, 11). U gradu
se dnevna larma utišala; svet se razišao kućama. Samo su se još rimski
vojnici dovikivali sa svojih stražarskih mesta na kulama Jerusalima.
|